05/07/2012
Darko Šimičić

Kada je u ljeto 1960. godine dvadesettrogodišnji Tomislav Gotovac zamolio prijatelja da ga fotografira u nekoliko insceniranih poza, vjerojatno ni sam nije bio svjestan da je započeo uzbudljivu avanturu vlastitog umjetničkog stvaralaštva.

Na tih pet crno-bijelih fotografija vidimo dramatično osvjetljeno lice autora smješteno u neki neodređeni ali poprilično začudan ambijent. On je glumac, scenograf i režiser cijelog događanja. Scena je krajnje jednostavna, sastavljena od materijala zatečenog na licu mjesta (lampa, žarulje, posude za razvijanje filmova, žica) a opet nedefinirana, nadrealna i tjeskobna. U jednom kasnijem razgovoru Gotovac će objasniti da je serija snimljena u prostoru Kino-klubu Zagreb, mjesta gdje se nalazio sa istomišljenicima opsjednutim filmom. Ulogu snimatelja povjerio je prijatelju Vladimiru Peteku s kojim je tada dijelio podjednaku strast filmofila. Namjera mu je bila snimiti seriju fotografija umjesto filma koji je još uvijek bio nedostupan. Dobiveni rezultat je radikalno drugačiji od fotografskih ili umjetničkih radova tog doba. Razlog vjerojatno leži u otklonu od uobičajenih pravila, u namjeri autora da prikaže osobnu refleksiju prema francuskim filmovima i posvetu umjetnicima poput Dalija, Bunuela, Bressona ili Preverta.

Već taj prvi hrabri iskorak u kreativno stvaralaštvo pruža nekoliko karakterističnih elemenata koji će obilježiti cijeli njegov umjetnički opus. Gotovac se u ovom radu direktno obraća gledaocu, pokazuje svoje lice, stvara ambijent, strogo koncipira situaciju koju prema njegovim uputama realizira druga osoba. Snimljene sekvence imaju filmsku strukturu, zamišljene su i izvedene umjesto tada još uvijek nedostupnog filma.

Gledanje filmova, totalno glednje baš svih filmova, višekratno i uzastopno, temeljito je uobličilo Gotovčev pogled na život i umjetnost. Možda je snažan kontrast između mraka kino-dvorane i fascinantnog svijeta titravih slika značio svojevrsan bijeg od sive realnosti. U tom svakodnevnom ritualu postepeno ćeuočavati svojstva filmskoga jezika i biti u stanju pročitati filmske postupke. Vrlo brzo, od 1962. godine, Gotovac počinje i sam realizirati filmove. Osnovna karakteristika tih djela je strogo koncipirana struktura. Bazirani su na osnovnim filmskim postupcima, statičnom kadru, zumiranju, repetiranju, kretanju kamere u strogo zadanom pravcu. Prizor koji je ulovljen kamerom nevažan je u odnosu na strukturu. Taj u suštini minimalistički postupak radikalno je rješen, svi nebitni elementi ispušteni su. Međutim, ono što je karakteristično za njegov filmski opus je navođenje cijelog niza posveta i referenci iz filmskog i muzičkog svijeta. Naizgled minimalno djelo ispunjeno je kompleksnim sadržajem. Ili, autorovim riječima film je „skriveno osjećanje svijeta izraženo u pokretu“.

U opusu Tomislava Gotovca postoji, osim brojnih filmskih i muzičkih referenci i posveta, i izjava o djelima jednog likovnog umjetnika. On navodi da je krajem pedesetih godina u Zagrebu vidio originalne kolaže Kurta Schwittersa koji su ga opčinili. Počeo je sakupljati različite materijale poput tramvajskih karata, kino ulaznica, omotnica, šuštavih listova stranih novine, kutija cigareta, dakle jednostavne i naizgled bezvrijedne predmete koje gotovo da i ne privlače pažnju. Prikupljeni materijal je u relativno kratkom vremenskom intervalu (1964. – 1965. godine) transformirao u niz vizualno fascinantnih kolaža. Gotovac izabrani materijal pedantno sistematizira i strogom preciznošću lijepi na podlogu. Dominantni motivi na pojedinim kolažima različiti su. Ponekad su to blještave reklame za pivo ili cigarete, nekad je to stara vreća za cement. Dobiveni rezultati jasno pokazuju da je uobičajena estetska hijerarhija sasvim izostavljena. Tim više je postignuti efekt začudan, citati stvarnosti otkrivaju se u neočekivanoj ljepoti .

Kolaži se mogu gledati poput nekog intimnog dnevnika, strpljivog sakupljanja, sortiranja i fiksiranja realnih predmeta. To je posebno vidljivo u seriji malih kolaža koji su kao dopisnica poslani poštom voljenoj osobi. Načinjeni su od ambalaže za prehrambene artikle, od komadića putnih karata ili kino ulaznica i nesumnjivo je da sadrže cjelovit intimni univerzum. Još snažniji osjećaj privatnosti vidljiv je u knjigama- kolažima. Knjiga je namjenjena samo jednom privilegiranom gledaocu, onom kome je autor dopustio listanje, gledanje i dodirivanje.

Potrebno je međutim ukazati na bitno suprotan princip kad Gotovac koristi drugu realnost, realnost vlastitog tijela. Naučeni smo vlastito tijelom u javnosti pokazivati prema općim društvenim pravilima, tek u privatnom prostor postoje mogućnost drugačijeg ponašanja. Gotovac je vlastito tijelo pokazivao, provokativno, direktno, golo, u javnom prostoru u najužem centru grada. Te su akcije i performansi izvedeni nenajavljeno a publika je u pravilu bila nepripremljena i zatečena neočekivanim prizorom. Premda je fotodokumentacija tih događanja kasnije izlagana u galerijskim prostorima, za Gotovca je karakteristično da je vrlo rano svjesno i ciljano osigurao medijski prostor u javnim medijima. Bile su to u početku omladinske i studentske novine koje se odvažile u širenju medijskih sloboda pa ime je takav tip provokativnosti osigurao popularnost. Istovremeno, Gotovac je postao lokalna medijska atrakcija. Tijelo u akciji postalo je za Gotovca centralni oblik izražavanja, a prostor u masovnim medijima integralni dio rada.

Sve što se odvija u obliku pokretnih slika na filmskom platnu i ono što se dešava pred Gotovčevim očima u njegovom je svijetu izjednačeno. Život je u njegovom radu postao javna stvar, a umjetnost samo hrabri ali najnormalniji iskorak u realnost. Svoj izgled i ponašanje, a to znači i svoju umjetnost, ponudio je podjednako svima, i slučajnim prolaznicima i upućenim promatračima. "Everything an artist spits out is art," Schwitters said. Gotovac dodaje: „I actally really like people, and I love life, I love everything, but I don't like uniformity, that bothers me, and becoming a stereotype bothers me, and I am bothered by all those things that are canonized.“

Darko Šimičić